23.02.2026UECGStručni članci

Izabrani naučni radovi iz časopisa The Lancet Diabetes & Endocrinology:

• Rubino, Francesco, et al. “Definition and Diagnostic Criteria of Clinical Obesity.” The Lancet Diabetes & Endocrinology, vol. 13, no. 3, Mar. 2025, https://linkinghub.elsevier.com/retrieve/pii/S2213-8587(24)00316-4
• Fassnacht M, Puglisi S, Kimpel O, Terzolo M. Adrenocortical carcinoma: a practical guide for clinicians. The Lancet Diabetes & Endocrinology. 2025;13(5):438-452. doi:1016/S2213-8587(24)00378-4
• Vazquez Arreola, Elsa, et al. “Prediabetes Remission and Cardiovascular Morbidity and Mortality: Post-Hoc Analyses from the Diabetes Prevention Program Outcome Study and the DaQing Diabetes Prevention Outcome Study.” The Lancet Diabetes & Endocrinology, 12 Dec. 2025, https://doi.org/10.1016/S2213-8587(25)00295-5.
• Coskun T, Wu Q, Schloot NC, et al. Effects of retatrutide on body composition in people with type 2 diabetes: a substudy of a phase 2, double-blind, parallel-group, placebo-controlled, randomised trial. The Lancet Diabetes & Endocrinology. 2025;13(8):674-684. doi:1016/S2213-8587(25)00092-0

Nove smjernice Američke asocijacije za dijabetes za 2026.

• American Diabetes Association Professional Practice Committee for Diabetes*, Bajaj M, McCoy RG, et al. Summary of Revisions: Standards of Care in Diabetes—2026. Diabetes Care. 2026;49(Supplement_1):S6-S12. doi:2337/dc26-SREV

Nove smjernice Američke tiroidne asocijacije za liječenje diferentovanog karcinoma štitaste žlijezde.

• Ringel MD, Sosa JA, Baloch Z, et al. 2025 American Thyroid Association Management Guidelines for Adult Patients with Differentiated Thyroid Cancer. Thyroid®. 2025;35(8):841-985. doi:1177/10507256251363120

Nove smjernice Evropske tiroidne asocijacije za monoterapiju levotiroksinom.

• Centanni M, Duntas L, Feldt-Rasmussen U, et al. ETA guidelines for the use of levothyroxine sodium preparations in monotherapy to optimize the treatment of hypothyroidism. European Thyroid Journal. 2025;14(4):e250123. doi: 1530/ETJ-25-0123

Nove smjernice Endokrinog društva za dijagnostiku i liječenje primarnog aldosteronizma.

• Correction to: “Primary Aldosteronism: An Endocrine Society Clinical Practice Guideline.” The Journal of Clinical Endocrinology & Metabolism. 2025;110(11):e3933-e3934. doi:1210/clinem/dgaf472

Izabrane publikacije sa ENS@T vebsajta

• Nowak E, Viëtor CL, Feelders RA, et al. Effect of surgical versus conservative management on cardiovascular outcomes in patients with bilateral adrenal tumours and cortisol excess: an international, retrospective cohort study. The Lancet Diabetes & Endocrinology. Published online January 2026:S221385872500302X. doi:1016/S2213-8587(25)00302-X
• Spyroglou A, Konstantakou P, Minnetti M, Altieri B, Nowak E, Papalexis P, Angelousi A, Vasiliadi D, Kimpel O, Macut D, Tucci L, Donnarumma F, Di Dalmazi G, Papaioannou T, Isidori A, Reincke M, Konstadoulakis M, Mastorakos G, Kaltsas G, Alexandraki KI.Metabolic phenotype in non-aldosterone producing adrenal adenomas with co-existent polycystic ovary syndrome: a joint Ens@t project.S Endocrine. 2025 Jul 30. doi: 10.1007/s12020-025-04369-7.
• Riedmeier M, Agarwal S, Antonini SRR, Ekinci S, Fassnacht M, Figueiredo BC, Härtel C, Meena JP, Marks SD, Munarin J, Puglisi S, Tuli G, Yalcin B, Schlegel PG, Wiegering A, Wiegering V. Evaluation of prognostic factors in advanced pediatric ACC. Endocr Relat Cancer. 2025 Apr 2;32(5):e240135. doi: 10.1530/ERC-24-0135.
• Catalano R, Nozza E, Altieri B, Esposito E, Croci GA, Barbieri AM, Treppiedi D, Di Bari S, Kimpel O, Detomas M, Tamburello M, Schauer MP, Herterich S, Angelousi A, Luconi M, Canu L, Nesi G, Hantel C, Sigala S, Landwehr LS, Di Dalmazi G, Cassinotti E, Baldari L, Palmieri S, Mangone A, Ferrante E, Ronchi CL, Mantovani G, Peverelli E. Emerging role of IGF1R and IR expression and localisation in adrenocortical carcinomas. Cell Commun Signal. 2025 Mar 4;23(1):119. doi: 1186/s12964-025-02115-0. PMID: 40038716; PMCID: PMC11877998.

Read More

Dr Valentina Kalinić – OB Bar

Dijabetes tipa 2 je hronični i progresivni kardiometabolički poremećaj koji pogađa više od 10% odraslih širom svijeta i glavni je uzrok morbiditeta, smrtnosti, invaliditeta i velikih troškova svake države.

Istorijski gledano, uprkos svim pokušajima liječenja, dijetama, prognoza za pacijente je ostala jednako mračna sve do otkrića insulina od strane Bantinga, Besta i njegovih kolega u Torontu, Kanada, 1921. godine.

Insulin je uveo promjenu paradigme u upravljanju dijabetesom od ekstremnog ograničenja ugljenih hidrata u ishrani na efikasno snižavanje glukoze u krvi uz liječenje insulinom. U narednim godinama, nekoliko modifikacija je napravljeno na molekulu insulina kako bi se unaprijedila njegova stabilnost i trajanje djelovanja, među kojima je bio i NPH insulin (1946), koji se i danas koristi.

Konačno, 1955. godine uveden je prvi oralni antidijabesni lijek, sulfonilurea (SU) karbutamid, a zatim i drugi iz iste porodice, uključujući hlorpropamid, tolbutamid, glipizid, gliburid i glimiperid između ostalih. Prvi insulinski senzibilizator, bigvanid metformin, predstavljen je u Evropi 1957. i u SAD 1995. godine. Naime, do ranih 1990-ih, samo tri klase ljekova su bile dostupne za liječenje dijabetesa – insulin, SU i metformin.

Sredinom 1990-ih uvedeno je nekoliko oralnih antidijabetesnih agenasa, uključujući inhibitore alfa-glukozidaze, a zatim meglitinidi, čije je djelovanje slično djelovanju SU, ali kraće trajanje.

Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih uvedeni su tiazolidindioni (TZD), koji su PPARg agonisti i snažni insulinski senzibilizatori, međutim, problemi u vezi sa toksičnošću jetre doveli su do povlačenja tioglitazona sa tržišta. Kasnija zabrinutost oko KV bezbednosti sa rosiglitazonom dovela je do njegovog povlačenja, kao i do direktive FDA da svi ljekovi za dijabetes pokazuju KV bezbednost.

Pioglitazon je još uvijek dostupan, sa dokazanim prednostima za prevenciju moždanog udara i dijabetesa. Međutim, neželjeni efekti edema, preloma i precipitacije srčane insuficijencije (HF) ograničavaju njegovu široku upotrebu. Sa početkom dvadeset prvog vijeka, opsjeg antihiperglikemijskih opcija se proširio i uključio prve analoge humanog insulina, praćene nekoliko drugih analoga kratkog i dugog dejstva, pramlintid (analog amilina za injekcije) 2005. godine i dipeptidil inhibitori peptidaze (DPP-4 inhibitori) koji su oralni agensi u klasi ljekova inkretina 2006. godine. Ovi ljekovi inhibiraju aktivnost DPP-4, povećavaju nivoe endogenog inkretina i na taj način podstiču povećanje insulina zavisno od glukoze i inhibiraju lučenje glukagona.

Možda najvažnije klase ljekova koje će biti uvedene 2000-ih su agonisti GLP-1 receptora (GLP-1 RA), inhibitori SGLT2 (SGLT2i) i GLP-1 RA/GIP. GLP-1 RA direktno djeluje na GLP-1 receptor da stimuliše lučenje insulina zavisno od glukoze i inhibira lučenje glukagona. Njihovi efekti su daleko snažniji od efekata inhibitora DPP-4. Pored toga, oni takođe smanjuju postprandijalne skokove glukoze, usporavajući pokretljivost želuca i djelujući centralno na povećanje sitosti dovode do gubitka tjelesne mase, imaju izrazito pozitivne efekate na kardiovaskularne ishode. Ljekovi SGLT2i djeluju kroz novi mehanizam da inhibiraju SGLT2 transportere u proksimalnim bubrežnim tubulima, promovišući glukozuriju i snižavanje glukoze u krvi. Snažne kardio-renalne prednosti ovih ljekova, kao i GLP-1 RA, su transformisale pejzaž liječenja dijabetesa i dovele do toga da se ovi agensi preporučuju za smanjenje kardio-renalnog rizika kod pacijenata sa visokim rizikom sa T2DM. Pored značajnog razvoja neinsulinskih agenasa, izvanredan napredak je ostvaren u polju razvoja insulina. Insulinski analozi su omogućili, putem adekvatnog mehanizma protrakcije, optimalan početak i trajanje dejstva. Najnoviji insulinski analozi ultra dugog dejstva, demonstriraju visoku efikasnost uz minimalnu stopu hipoglikemija i izuzetno ravan profil dejstva omogućen niskom varijabilnošću.

Tokom proteklih decenija, liječenje dijabetesa je bilo pretežno glukozocentričnog pristupa, fokusiranog na snižavanje nivoa hemoglobina A1c (HbA1c), i  sve benefite tog sniženja, međutim danas od samog početka dijagnoze neophodno stratifikovanjem faktora raizika, kao i komorbiditete, tako da na samom početku se biraju preparati usredsređeni na komplikacije dijebetesa, čiji je cilj sprečavanje kratkoročnih i dugoročnih komplikacija, kao i liječenje gojaznosti koja čini osnovu metaboličke disfunkcije u dijabetesu. Liječenje dijabetesa se svodilo na postizanje ciljeva za sniženje HbA1c kao i sve benefite koje je donosilo obaranje za 1% te vrijednosti, prema UKPDS studiji.

Američko udruženje za dijabetes i Evropsko udruženje za proučavanje dijabetesa donijeli su i 2024. godine prijedlog za holistički prustup liječenja osoba sa dijabetesom.

U obzir nad nadzorom osobe sa dijabetesom se sada uzima pored glikemijske kontrole, kontrola tjelesne mase, kontrola kardiovaskulrnih faktora rizika, kardiorenalna zaštita sa adekvatnim glikemijskim agensima; u cilju prevencije komplikacija i očuvanog kvaliteta života.

U radu sa pacijentom neophodan je timski pristup svih zdravstvenih djelatnosti.

To uključuje dodatni fokus na društvene determinante zdravlja, sistem zdravstvene zaštite i ponašanja fizičke aktivnosti, uključujući san.

Veći je naglasak na kontroli težine kao dijelu holističkog pristupa upravljanju dijabetesom. Rezultati ispitivanja kardiovaskularnih i bubrežnih ishoda koji uključuju inhibitore kotransportera natrijum-glukoze 2 i agoniste receptora peptida 1 sličnog glukagonu, uključujući procjenu podgrupa, daju šire preporuke za kardiorenalnu zaštitu kod ljudi sa dijabetesom sa visokim rizikom od kardiorenalne bolesti.

Takođe, u poslednjih 10-tak godina upotreba nove tehnologije i nove terapije pacijenta sa dijabetesom tipa 2 mijenja tok, na primjer, telezdravstvo, sistemi za daljinsko praćenje, CGM i pomagala u ponašanju koja podržavaju fizičku aktivnost, planiranje i praćenje obroka, ponašanje pri uzimanju ljekova, svjesnost i upravljanje stresom.Dokazi o uticaju ovih sistema su promjenljivi i veoma zavise od ugrađivanja tehnologije u sveobuhvatniji pristup. Sve više dokaza o blagotvornom uticaju telezdravstva na postizanje ciljeva liječenja kod onih koji žive sa dijabetesom tipa 2.

Za one kojima je insulin potreban kao dio liječenja, dostupne su pametne insulinske olovke i insulinske pumpe (kontinuirana subkutana infuzija insulina [CSII]). Specifični dokazi o prednostima pametnih olovaka kod ljudi sa dijabetesom tipa 2 su još uvek rijetki.

Upotreba CSII- (insulinske pumpe) povezana je sa malim poboljšanjima u HbA1c i manjim brojem hipoglikemijskih događaja, što sugeriše da se CSII može uzeti u obzir kod ljudi koji žive sa dijabetesom tipa 2 koji se liječe višestrukim dnevnim injekcijama insulina i koji su sposobni da upravljaju uređajem.

Za optimalan efekat, ova tehnologija treba da bude ugrađena u integrisani pristup dijabetesu tipa 2.

Savremena terapija dijabetesa može promijeniti tok bolesti i spriječiti opasne komplikacije povišenog šećera.

Zaključak:

Prešli smo dug put u liječenju dijabetesom — od biljaka, hemikalija i dijeta za ekstremno gladovanje prije pojave insulina do moćnih oralnih agenasa i injekcija koji poboljšavaju glikemiju, a u slučaju SGLT2i i GLP-1 RA, obezbjeđuju značajnu u kardio-renalnu zaštitu takođe.

Izvanredno, uprkos proteklom vijeku, insulin i njegovi različiti analozi i dalje ostaju kamen temeljac liječenja dijabetesa kod onih sa T1DM i kod pacijenata sa dugotrajnim T2DM. Kao i insulin, metformin je takođe izdržao test vremena više od šest decenija, dok su SU polako gubile naklonost u poslednje dvije decenije zbog neželjenih efekata hipoglikemije i povećanja tjelesne mase.

Vještačka inteligencija ima potencijal da uvede promjenu paradigme u upravljanju dijabetesom kroz preciznu njegu zasnovanu na podacima. Nažalost, mnoge tehnologije i noviji agensi ostaju nedostupni velikoj većini pacijenata sa dijabetesom.Ne zaboravimo da mjere ishrane i načina života i dalje ostaju osnova upravljanja dijabetesom i mogu pomoći u sprečavanju progresije od pred-dijabetesa u dijabetes, kao i uvodjenje u tzv. remisiju.U budućnosti očekujemo da pomagala za praćenje nivoa glikemije kroz senzore budu dostupna svima i da će novi modaliteti liječenja spriječiti većinu komplikacija dijabetesa, i da će biti veći broj pacijenata u remisiji.

Podržano od strane Novo Nordiska.

1. Forbes JM, Cooper ME. Mechanisms of diabetic complications. Physiol Rev. 2013;93(1):137–188.
2. Mudaliar S. The Evolution of Diabetes Treatment Through the Ages: From Starvation Diets to Insulin, Incretins, SGLT2-Inhibitors and Beyond. J Indian Inst Sci. 2023 Feb 21:1-11. doi: 10.1007/s41745-023-00357-w. Epub ahead of print. PMID: 36845885; PMCID: PMC9942084.
3. Blonde L, Umpierrez GE, Reddy SS, et al. American Association of Clinical Endocrinology clinical practice guideline: developing a diabetes mellitus comprehensive care plan-2022 update. Endocr Pract 2022; 28:923–1049.
4. Zinman B, Skyler JS, Riddle MC, Ferrannini E. Diabetes research and care through the ages. Diabetes Care. 2017;40(10):1302–1313. doi: 10.2337/dci17-0042.
5. Lin DS, Lee JK, Hung CS, Chen WJ. The efficacy and safety of novel classes of glucose-lowering drugs for cardiovascular outcomes: a network meta-analysis of randomised clinical trials. Diabetologia. 2021;64(12):2676–2686.
6. Sattar N, Lee MMY, Kristensen SL, Branch KRH, Del Prato S, Khurmi NS, Lam CSP, Lopes RD, McMurray JJV, Pratley RE, Rosenstock J, Gerstein HC. Cardiovascular, mortality, and kidney outcomes with GLP-1 receptor agonists in patients with type 2 diabetes: a systematic review and meta-analysis of randomised trials. Lancet Diabetes Endocrinol. 2021;9(10):653–662.
7. Olanrewaju OA, Sheeba F, Kumar A, Ahmad S, Blank N, Kumari R, Kumari K, Salame T, Khalid A, Yousef N, Varrassi G, Khatri M, Kumar S, Mohamad T. Novel Therapies in Diabetes: A Comprehensive Narrative Review of GLP-1 Receptor Agonists, SGLT2 Inhibitors, and Beyond. Cureus. 2023 Dec 27;
8. Davies MJ, Aroda VR, Collins BS, Gabbay RA, Green J, Maruthur NM, Rosas SE, Del Prato S, Mathieu C, Mingrone G, Rossing P, Tankova T, Tsapas A, Buse JB. Management of Hyperglycemia in Type 2 Diabetes, 2022. A Consensus Report by the American Diabetes Association (ADA) and the European Association for the Study of Diabetes (EASD). Diabetes Care. 2022
9. Rydén L, Lindsten J. The history of the Nobel prize for the discovery of insulin. Diabetes Res Clin Pract. 2021;175:108819. doi: 10.1016/j.diabres.2021.10881
10. Samson SL, Vellanki P, Blonde L, et al. American Association of Clinical Endocrinology consensus statement: comprehensive type 2 diabetes management algorithm – 2023 update. Endocr Pract 2023; 29:305–40.
11. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC9296014/

Read More

Bazalna insulinizacija predstavlja primjenu bazalnog insulina, odnosno insulinskog analoga u cilju normalizacije glikemije tokom noći i pred zoru. U fiziološkim uslovima, bazalna insulinizacija obezbjedjuje 50% dnevnih potreba tkiva za insulinom. Najniža je u satima oko pola noći, a povećava se za 20-30%  u ranim jutarnjim časovima.

U terapijskoj praksi, bazalna insulinizacija, u principu, predstavlja inicijaciju insulinske terapije u dijabetesu, i idealna je za postupak rane insulinizacije.

Radi podsjećanja-hronična hiperglikemija indukuje apoptozu beta ćelija pankresa, i ukoliko je prisutna  dislipidemija (koja je čest pratilac dijabetesa), procesi apoptoze  se višestruko ubrzavaju.

Bazalna insulinizacija se uglavnom uvodi kada, i pored maksimalne doze oralnih agenasa, ne možemo postići ciljanu glikoregulaciju za odredjenu grupu pacijenata. Osim toga, prema mnogim preporukama, insulinizacija je obavezna kod pacijenata kod kojih je u momentu dijagnostikovanja dijabetesa tip II, utvrdjen nivo glikozilisanog hemoglobina veći od 9%, iz razloga glikozne toksičnosti i konsekutivnog oksidativnog stresa.

Poznato je da nakon iniciranja insulinske terapije dolazi do reaktivacije beta ćelije, koja je zbog hronične hiperglikemije bila u stanju hibernacije.

Kako možemo detektovati pacijenta koji je kandidat za postupak bazalne insulinizacije?

Osoba koja ima dijagnostikovan dijabetes tip II izmedju  5 i 8 godina (prosječno 7 godina), kod koje nije postignut ciljani glikozilisani hemoglobin i koja ima abdominalni tip gojaznosti, predstavlja kandidata za ovaj vid insulinske terapije.

U pogledu tajminga, odnosno doba dana kada se ona uvodi, svakako su večernji časovi idealni za inicijaciju. Pojava insulinskih analoga, koji zbog svojih farmakodinamskih i famakokinetskih svojstava imaju stabilniji koncentracioni ekvilibirijum u odnosu na ranije tipove insulina, promjenila je ovu činjenicu i omogućila veću fleksibilnost u pogledu vremena  primjene bazalnog insulina. Medjutim, činjenica je da se korijen dijabetesa tip II nalazi u noćnoj glikoneogenezi, i da je hepatična produkcija glikoze najizraženija u periodu izmedju 22h i 02h, (što se nalazi u indirektnoj vezi sa melatoninskom sekrecijom). Uloga bazalne insulinizacije je pravovremena realizacija bioloških efekata insulinskog molekula, a to je zapravo supresija glikogenolize, glikoneogeneze i ketogeneze, što sve zajedno ukazuje na prednost noćne aplikacije bazalnog insulina.

U pogledu doziranja, kao što je već navedeno, bazalni insulin prosječno predstavlja 50% ukupnih dnevnih potreba za insulinom, pri čemu se prosječna dnevna doza obračunava formulacijom 0,5jed/kg tjelesne mase, kod negojaznih osoba, pa do 0,6-0,7jed/kg kod gojaznih pacijenata. Ukoliko se dozama od 1jed/kg tjelesne mase ne može postići ciljani terapijski efekat, znači da je faktor insulinske rezistencije predominantan i terapijski fokus se usmjerava na popravljanje insulinske senzitivnosti, medikamentnim i nemedikamentnim mjerama.

Stalni monitoring dnevne, postprandijalne i posebno jutarnje glikemije, predstavlja vodič za korekciju doze, koja se zavisno od glikemije, ali i zavisno od individualnih karakteristika pacijenta, stalno koriguje.

Bazalna insulinizacija predstavlja optimalni terapijski pristup u dosadašnjoj dijabetološkoj praksi, i potrvdjuje preporuke mnogih  doajena dijabetološke nauke, da se sa uvodjenjem  insulinske terapije  nikada ne može pogriješiti.

Podržano od strane Novo Nordiska.

                                                                                             Docent dr Aleksandar Djogo

                                  Katedra za biohemiju hormona, nutrijenata i fitokomponenata

REFERENCE

1)Priya G, Kalra S, Bahendeka S, Jawad F, Aye TT, Shahjada S, Sehgal A. et al. Initiation of basal bolus insulin therapy. J Pak Med Assoc. 2020

2)Wysham C, Shubrook J. Beta-cell failure in type 2 diabetes: mechanisms, markers, and clinical implications. Postgrad Med. 2020

3)Khunti K, Giorgino F, Berard L, Mauricio D, Harris SB. The importance of the initial period of basal insulin titration in people with diabetes. Diabetes Obes Metab. 2020

Psihoanalitičar Jung je koristo metaforu: „Susret dvije ličnosti je kao kontakt između dvije hemijske supstance; ako postoji reakcija, obije se transformišu“.Navedena metafora definiše odnos ljekara i pacijenta!Prema Oksfordskom engleskom rečniku, usklađenost (compliance) se definiše kao „postupanje u skladu sa, ili popuštanje želji, zahtjevu, uslovu, smjeru, itd.”

Početna premisa za uspješno liječenje je uzajamno povjerenje između ljekara i pacijenta. Takođe, usklađenost sa liječenjem je ključni faktor između procesa i ishoda u liječenju. Jedna od hroničnih bolesti je i dijabetes (šećerna bolest).Dijabetes je jedan od vodećih uzroka sljepila, amputacija, bubrežne bolesti u završnoj fazi, kardiovaskularnih bolesti i drugih akutnih komplikacija. Optimalnim liječenjem moguće je prevenirati i odložiti navedene komplikacije na neodređeno vrijeme.Kod pacijenta sa hroničnim bolestima briga o sebi je složena i postoji potreba da se uporno prate korekcije životnih navika (ishrana, fizička aktivnost), preporučenog režima primjene lijekova i samokontrole. Iako je pridržavanje ovim preporukama ključno za ostvarenje pozitivnih zdravstvenih ishoda tokom procesa liječenja dijabetesa, nepoštovanje preporučenih režima liječenja ostaje kao glavna prepreka.Nažalost, studije su pokazale da veliki broj pacijenata ima poteškoća sa pridržavanjem tretmanima koje preporučuje ljekar.Pridržavanje i usklađenost kao dvije značajne, ali odvojene komponente na kursu liječenja dijabetesa.Koncept usklađenosti bio je dragocjen u razumijevanju složenih problema i donošenju odluka. Procesi uključeni u brigu o dijabetesu, ispitivanja problematike na koji način evoluira pridržavanje od usklađenosti i obrnuto, dodatno će poboljšati naše razumijevanje. Samokontrola u dijabetesu je složena i ponekad može biti obeshrabrujuća.Kada se ustanovi da je pacijent dovoljno upoznat sa preporučenim planom liječenja (da ga pravilno izvede), podjednako je važno osigurati da pacijent nastavi da sprovodi prihvaćeni plan samokontrole, tokom dužeg vremenskog perioda. Donovan i kolege su bili jedni od prvih koji su primetili da ljekari i pacijenti mogu imati različite perspektive o zdravlju i bolesti. Sve veća želja pacijenata za autonomijom može se oblikovati permanentnim edukacijama što predstavlja centralnu komponentu pacijentovog potencijala.

Usklađenost se može postići na tradicionalan način, postavkom interakcije ljekar-pacijent u kojoj ljekar razmatra sve rizike i koristi, donosi odluke i pretpostavlja da će ih pacijent pratiti.

Pažljivo pridržavanje ne može se postići bez zajedničkog donošenja odluka, kroz proces komunikacije i saradnje.

Važni preduslovi optimalnog liječenja: Odnos ljekar-pacijent, pacijentov pogled na bolest, životne okolnosti, jedinstvene potrebe i perspektive potencijalnog oporavka treba uzeti u obzir prije prepisivanja terapije i principa liječenja.

Autonomno donošenje odluka pacijenata može biti prepreka u olakšavanju toka od usaglašenosti do pridržavanja.Jednako je važan odnos ljekar-pacijent, partnerstvo zasnovano na saradnji kroz proces komunikacije, ima suštinski značaj za promovisanje pridržavanja kod pacijenata sa dijabetesom, ublažavajući pojavu svjesnog nepridržavanja. Ovi nalazi mogu pomoći zdravstvenim istraživačima i kliničarima da bolje razumiju i da vode proaktivnu ulogu u liječenju.

Empirijska podrška u vezi sa praćenjem plana liječenja (usaglašenost) može se unaprijediti u  brigu o sebi (pridržavanje). Prevazilaženje barijera autonomnog odlučivanja pacijenata, moguće je kroz pristup zdravstvenoj zaštiti usmjerenoj na pacijenta.

Da li je izvjesno da među pojmovima „usaglašenost“, „pridržavanje“, „usklađenost“, „osnaživanje“, „samokontrola“ neki od ovih termina može da nas približe iskustvu pacijenta?

Svih pet termina se mogu koristiti prema: a) zdravstvenom vaspitanju; b) poznavanju pacijenta; c) nivou emocionalne zrelosti pacijenta g) tipu ličnosti; e) vrijednosti koju zdravstveni radnik daje kognitivnim i emocionalnim procesima; f) planiranju života; g) dostupnosti znanju,  ž) otpornosti.

Posebnost doprinosa kliničke psihologije u hroničnim bolestima, kao što je dijabetes,  mogućnost razgovora sa oboljelim sa dijabetesom, značajna je kao podrška za ublažavanje usamljenosti i patnje. Nesumnjivo da prednosti multidisciplinarnih timova (izabrani ljekar, nutricionista, endokrinolog, psiholog, farmaceut, medicinska sestra/tehničar…) doprinose produženju i poboljšanju kvaliteta života oboljelih sa dijabetesom. Podržano od strane Novo Nordiska.

Literatura:

1. Soyoon and Ekaterina,  From Compliance to Adherence in Diabetes Self-Care: Examining the Role of Patient’s Potential for Mindful Non-Adherence and Physician-Patient Communication American Journal of Health Promotion 2022, Vol. 36(7) 1094–1103
2. Settineri et al,  Compliance, adherence, concordance, empowerment, and self-management: five words to manifest a relational maladjustment in diabetesJournal of Multidisciplinary Healthcare 2019:12
3. J S Chatterjee, From compliance to concordance in diabetes,  J Med Ethics 2006;32:507–510

Dr sc med Sreten Kavarić, internista endokrinolog

Dijabetes melitus je stanje hronično narušene homeostaze organizma, kompleksne etiologije koji nastaje kao rezultat poremećaja u sekreciji insulina, poremećaja u djelovanju insulina ili kombinacijom poremećene sekrecije i djelovanja.

Bolest ima veoma dugu istoriju. Prvi opis bolesti datira još iz vremena prije nove ere kada je na papiru ljekar Hesy-Ra prvi puta opisao stanje učestalog mokrenja. Zbog nedovoljnog poznavanja anatomije, patofiziologije ove bolesti i nedostatka dijagnostičkih alata bolest je ostala izuzetno zbunjujuća. Više od 3000 godina ljekari su tražili uzroke i načine liječenja. Tek 1921.g. tim kanadskih ljekara otkriva molekul insulina, i bolest koja je do tada bila fatalna, postaje bolest sa kojom se živi.

Prvi insulini bili su životinjskog porijekla, nedovoljno pročišćeni i alergijske reakcije na ove insuline su bile česte. Razvojem biotehnologije, tokom 80-tih godina prošlog vijeka počela je proizvodnja visoko prečišćenih humanih insulina, rekombinantnom DNK tehnologijom, a kasnije i proizvodnja insulina poboljšanih karakteristika odnosno insulinskih analoga (promjenama aminokiselinskih sekvenci i dodavanjem lanaca masnih kiselina u originalni molekul).

Danas se u liječenju osoba sa dijabetesom tip 1 koriste više tipova insulinskih preparata. Oni se razlikuju prema početku, vrhuncu i ukupnom trajanju djelovanja. Dijelimo ih u tri glavne grupe: prandijalni, srednje dugo-djelujući i bazalni dugo-djelujući insulini.

Prandijalni insulin (bolusni) pokušavaju da oponašaju fiziološku sekreciju insulina kao odgovor na obrok. Humani kratko-djelujući insulini počinju svoje dejstvo 30-60 minuta nakon davanja i zato se daju prije planiranog obroka. Njihovo djelovanje je sporije i duže u poređenju sa, fiziološkom sekrecijom insulina nakon obroka, pa zato često dovode do hiperglikemije poslije obroka (postprandijalne hiperglikemije) i kasne postprandijalne hipoglikemija. Analozi insulina sa brzim djelovanjem (aspart, glulizin, lispro) i ultra brzim djelovanjem (aspart) imaju bolju apsorpciju, brže, jače i kraće dejstvo u odnosu na humane insuline što ih čini uspješnijim imitatorom fiziološke prandijalne sekrecije. Daju se prije ili neposredno pred obrok, a u rijetkim slučajevima mogu se dati neposredno poslije obroka. Efikasni su u sprečavanju porasta šećera u krvi poslije obroka, a zbog kratkotrajnog dejstva manja je učestalost hipoglikemija između obroka kao i noćnih hipoglikemija.

Srednje dugo-djelujući humani insulini su bazalni insulini koji pokrivaju potrebe za insulinom tokom noći i između obroka. Njihovo dejstvo počinje obično 2-4 sata od davanja, imaju svoj pik djelovanja, dok im je ukupno djelovanje oko 12-24 h. Ovi insulini imaju nepredvidljivu apsorpciju nakon davanja, nemaju stalan kontinuirani bazalni nivo, već ostvaruju nefiziološke pikove dejstva, što predstavlja rizik za kasno noćne, odgođene hipoglikemije. Trajanje djelovanja ovih insulina nije dovoljno da održi dnevne fiziološke potrebe bazalnog insulina tako da zahtjevaju davanje dva puta dnevno. Ipak upotreba ovih insulina ima neke prednosti. Ako se daju u jutarnjoj dozi, mogu obezbjediti pokrivenost insulinom za jutarnju užinu ili ručak i na taj način broj dnevnih injekcija može da se smanji što je važno u liječenju dijabetesa kod djece (u fazi remisije, tokom boravka u školi).

Dugo–djelujući insulinski analozi (Glargine, Detemir, Glargine 300, Degludec) bolje oponašaju fiziološku sekreciju insulina tokom gladovanja. U odnosu na srednje dugo-djelujuće insuline imaju ravnomjerniju apsorpciju, sporiji početak djelovanja, zaravnjen profil djelovanja bez pikova i značajno duže dejstvo zbog čega mogu da se primjenjuju jednom dnevno.

Najnoviji bazalni insulinski analog ultra dugog djelovanja (Icodec) ima veću stabilnost sporu enzimsku degradaciju i klirens, produžen poluživot uz stabilan farmakokinetički profil. Ravnomjerno snižava glikemije tokom 8 dana i primjenjuje se jednom nedjeljno.

Postoje i mješavine insulina koje sadrže fiksni odnos bolusnog (kratko/svih brzo djelujućeg) i bazalnog (srednje dugo djelujućeg) insulina, kao i mješavina brzo-djelujućeg insulina (Aspart) i dugo-djelujućeg analoga (Degludec) u odnosu 30:70.

Iako postoji nekoliko režima insulinske terapije, zlatni standard liječenja osoba, oboljelih od dijabetesa tipa 1 je balazno bolusni režim (intenzivna insulinska terapija) ili terapija putem spoljnje portabilne insulinske pumpe. Terapija treba da bude individualno prilagođena, svakom pacijentu posebno, sa ciljem postizanja optimalne glikemijske kontrole i sprečavanja komplikacija ove bolesti.

Podržano od strane Novo Nordiska.

1. Karamanou M, Protogerou A, et al. Milestones in the history of diabetes mellitus: The main contributors. World J 2016 Jan 10;7(1):1-7.
2. Cengiz E, Danne T, et al. ISPAD Clinical Practice Consensus Guidelines 2022:Insulin treatment in children and adolescents with diabetes. DOI:10.111/pedi.13442
3. Home PD. The pharmacokinetics and pharmacodynamics of rapid acting insulin analogues and their clinical consequences. Diabetes Obes Met.2012;14 (9):780-788.
4. Nishimura E, Pridal L, Glendorf T, et al. Molecular and pharmacological characterization of insulin icodes: a new basal insulin analog designed for once weekly dosing.BMJ Open Diabetes Res Care.2021;9:2301. Doi10.1136bmjdrc-2021-002301.

Nataša Čurović Popović

pedijatar,endokrinolog

Institut za bolest djece, KCCG

Inkretini su endogeni regulatorni peptidi (INtestine seCRETion INsulin). To su crijevni hormoni koje luče endokrine ćelije digestivnog takta u najvećoj mjeri nakon obroka.

Inkretinski koncept je poznat unazad vise od 100 godina. Inspirisani Bejlisovim i Starlingovim otkrićem sekretina, Moorr i saradnici su pretpostavili da ekstrakti crijeva sadrže hormon ili hormone koji regulišu endokrini pankreas i pokazali su 1906. godine da ekstrakti crijeva smanjuju izlučivanje glukoze u urinu kod osoba sa dijabetesom, vjerovatno stimulisanjem endokrinog pankreasa. La Barre je uspio u biohemijskom prečišćavanju elementa za snižavanje glukoze iz ekstrakta creva 1929 godine, koji je nazvao inkretin (INtestine seCRETion Insulin) (1). Kasnije su studije otkrile da je odgovor insulina veći kada se glukoza da oralno u odnosu na intravenski datu glukozu što je povezano sa povećanim lučenjem inkretina nakon oralne ingestije (2,3). Prvi otkriveni inkretinski hormon je GIP /glukoza zavisni insulinotropni peptid/ 1970. godine. To je peptid sa 42 aminokiseline i sekretuje se iz enteroendokrinih K ćelija koncentrisanih u duodenumu i proksimalnom jejunumu. Potom je otkriven GLP-1 /glucagon like peptid/, 1983. godine. To je crijevni hormon sa 30-31 aminokiselinom koji se sekretuje iz enteroendokrinih L ćelija tankog crijeva i kolona nakon oralno unijete hrane. Poluživot inkretina je kratak, svega par minuta, jer brzo bivaju razgrađeni pod uticajem enzima dipeptil peptidaze 4 /DPP4 / te su  razvijeni GLP-1 agonisti – metabolički stabilni analozi ili derivati GLP-1 koji nisu podložni enzimskoj razgradnji (4). Razvijeni su kratkodjelujući i dugodjelujući agonisti GLP-1. Kratkodjelujući se primjenjuju jedan do dva puta dnevno prije obroka, dok se dugodjelujući primjenjuju jedanput dnevno ili jedanput nedeljno u bilo koje doba dana nezavisno od obroka. Ovi ljekovi pripadaju grupi koja je jako efikasna u snižavanju nivoa glukoze u krvi uz određene razlike između pojedinačnih ljekova. Najpotentniji u snižavanju nivoa glukoze je semaglutid, nakon čega slijedi liraglutid i dulaglutid. Svi ljekovi iz ove grupe značajno smanjuju tjelesnu masu, a pokazano je i da imaju značajan kardioprotektivni efekat (5).

GLP-1 RA omogućavaju sekreciju insulina zavisno od glukoze te ne dovode do hipoglikemije. Povećanjem koncentracije glukoze u krvi nakon obroka, oni povećavaju biosintezu insulina i njegovo otpuštanje iz β ćelija pankreasa preko signalnih puteva koji uključuju cAMP i na taj način učestvuju u regulaciji homeostaze glukoze. Pored toga, utiču i na smanjenu sekreciju glukagona, čiji je nivo neprimjereno povišen kod bolesnika sa šećernom bolešću tipa 2, a niže koncentracije glukagona dovode do smanjene glukoneogeneze u jetri. Inkretini smanjuju i pražnjenje želuca što za posledicu ima manji nivo postprandijalne glukoze, dovodi do sitosti što smanjuje unos hrane i doprinosi smanjenju tjelesne mase (5,6). Kod pacijenata sa sećernom bolešću tip 2 smanjena je funkcija inkretina.

GLP-1 RA svoje efekte postižu vezivanjem na specifične GLP-1 receptore koji su rasprostranjeni u brojnim tkivima, uključujući pankreas, srce, bubrege, pluća, masno tkivo, glatki mišići, CNS.  Upravo ta široka rasprostranjenost receptora upućuje na činjenicu da GLP-1 uspostavlja dodatne efekte u organizmu osim što učestvuje u regulaciji metabolizma glukoze (7). Kao što je već rečeno GLP-1 agonisti dovode do smanjenja tjelesne mase. Smatra se da taj efekat nastaje usljed postojanja i perifernih i centralnih mehanizama koji imaju ulogu u aktiviranju receptora u CNS-u koji su povezani sa gubitkom tjelesne mase. Pored toga djelujući na usporavanje motiliteta želuca utiču i na osjećaj sitosti i posljedično dovode do smanjenog unosa hrane što takođe doprinosi sa svoje strane gubitku tjelesne mase (7).

Inkretinomimetici pokazuju značajnu kardioprotektivnost. Dosadašnje studije su pokazale da GLP-1 RA imaju povoljan kardioprotektivni učinak jer imaju direktne efekte na krvne sudove i srce / dovode do vazodilatacije, smanjuju proliferaciju glatkih mišićnih ćelija, usporavaju progresiju aterosklerotskog procesa, snižavaju krvni pritisak / i preko indirektnih mehanizama / dovode do bolje glikoregulacije, poboljšavaju lipidni profil, dovode do smanjenja tjelesne mase, do smanjenja oksidativnog stresa i inflamatornog odgovora  / što sve zajedno vodi smanjenju kardiovaskularnih faktora rizika (5,7). Na krvnim sudovima stimulacijom GLP receptora dolazi do povećanog stvaranja azot oksida  što vodi vazodilataciji, opuštanja vaskularnih glatkih misićnih ćelija, smanjuje se inflamatorni odgovor i antioksidativni stres i poboljšava se endotelna disfunkcija. Takođe, primjena GLP-1 RA dovodi do snižavanja krvnog pritiska vjerovatno usljed posledične natriureze ali i zbog povećane koncentracije azot oksida i smanjenog oksidativnog stresa (8,9).

Pored povoljnog kardioprotektivnog učinka ljekovi iz ove grupe pokazuju i povoljan efekat na bubrežnu funkciju čemu doprinosi i povoljan efekat GLP-1 RA na kardiovaskularne faktore rizika /bolja glikoregulacija, snižavanje krvnog pritiska, smanjenje tjelesne mase/. Osim ovih navedenih, GLP-1 agonisti imaju i direktne efekte na bubrege. Povećavaju natriurezu inhibicijom reapsorpcije natrijuma u proksimalnim tubulima bubrega, smanjuju proliferaciju glatkomišićnih ćelija u glomerulima, smanjuju oksidativni stres i lokalni inflamatorni odgovor te na taj način popravljaju albuminuriju i glomerularnu sklerozu (10).

GLP-1 agonisti su pokazali povoljan terapijski efekat u terapiji nealkoholne masne bolesti jetre. MASLD (metabolic disfunction associated steatotic liver disease) je steatoza jetrinog parenhima koja je često prisutna kod pacijenata sa DMT2 i kod pacijenata sa dislipidemijom i metaboličkim sindromom. Predstavlja faktor rizika za nastanak ciroze jetre i hepatocelularnog karcinoma. Pozitivan efekat terapije sa GLP-1 RA može se objasniti indirektnim učinkom preko poboljšanja glikoregulacije, insulinske rezistencije, gubitkom u tjelesnoj masi, smanjivanjem oksidativnog stresa i inflamatornog odgovora. Takođe, ljekovi iz ove grupe imaju značajan efekat u poboljšanju dislipidemije kod pacijenata sa DMT2. Oni smanjuju apsorpciju lipida iz hrane i smanjuju lipogenezu, što uz poboljšanje glikoregulacije dovodi do poboljšanja lipidnog statusa.

Novije studije ukazuju na povoljan efekat terapije GLP-1 RA u terapiji nekih oboljenja CNS-a, neurodegenerativnih oboljenja, demencije. Takođe, u toku je ispitivanje povoljnog efekta ljekova iz grupe GLP-1 RA na koštani metabolizam povećavajući aktivnost osteoblasta i utičuci povoljno na koštani turnover.

Podržano od strane Novo Nordiska.

Reference : 1. Seino Y, Fukushima M, Yabe D. GIP and GLP‐1, the two incretin hormones: similarities and differences. J Diabetes Investig 2010; 1: 9–23.

2. Kim W, Egan JM. The Role of Incretins in Glucose Homeostasis and Diabetes Treatment. Pharmacol Rev. 2008;60(4):470–512.
3. Yabe D, Seino Y, Seino Y. Incretin concept revised: The origin of the insulinotropic function of glucagon-like peptide-1 – the gut, the islets or both? J Diabetes Investig. 2018 Jan;9(1):21-24. doi: 10.1111/jdi.12718. Epub 2017 Sep 13. PMID: 28746743; PMCID: PMC5754537
4. Cvek, J, Mirošević Skvrce N, M., Vučić K., Andrić, A., Ortner Hadžiabdić, M. Farmakoterapija šećerne bolesti tipa 2. Farmaceutski glasnik, 2019, 75
5. Davies MJ, D’Alessio DA, Fradkin J, Kernan WN, Mathieu C, Mingrone G, Rossing P, Tsapas A, Wexler DJ, Buse JB. Management of hyperglycaemia in type 2 diabetes, 2018. A consensus report by the American Diabetes Association (ADA) and the European Association for the Study of Diabetes (EASD). Diabetologia, 2018, 61(12), 2461–2498.
6. Dhir G, Cusi K. Glucagon like peptide-1 receptor agonists for the management of obesity and non-alcoholic fatty liver disease: a novel therapeutic option. J Investig Med, 2018, 66, 7–10.
7. Andersen A, Lund A, Knop FK, Vilsbøll T. Glucagon-like peptide 1 in health and disease. Nat Rev Endocrinol 2018, 14, 390–403
8. Feingold KR. Oral and Injectable (Non-Insulin) Pharmacological Agents for the Treatment of Type 2 Diabetes. Endotext, 2022., https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK279141/, pristupljeno 21.9.2022.
9. Zhao X, Wang M, Wen Z, Lu Z, Cui L, Fu C, Xue H, Liu Y, Zhang Y GLP-1 Receptor Agonists: Beyond Their Pancreatic Effects. Front Endocrinol (Lausanne), 2021, 12(721135)
10. Sloan LA. Review of glucagon-like peptide-1 receptor agonists for the treatment of type 2 diabetes mellitus in patients with chronic kidney disease and their renal effects. Journal of Diabetes, 2019, 11, 938–948.

Zlata Kovačević, internista endokrinolog

Klinički centar Crne Gore

Šećerna bolest (diabetes mellitus [DM]) je stanje hronično povišenog nivoa glukoze u krvi koje dovodi do nastanka hroničnih komplikacija na različitim organima, čime se značajno smanjuje kvalitet života, kao i životni vijek pacijenata sa DM. Kroz navedeno, DM predstavlja veliki zdravstveni i socio-ekonomski problem svakog društva.

Prema podacima Instituta za Javno zdravlje Crne Gore, prevalencija DM u populaciji odraslih u Crnoj Gori prelazi 11%, tj. svaka deveta odrasla osoba ima dijabetes. Takođe je bitno istaći da zbog prirode šećerne bolesti nije dijagnostikovano između 30% i 40% oboljelih. Trenutno se procjenjuje da u Crnoj Gori preko 50 000 osoba ima dijabetes, ali potvrđenu dijagnozu ima samo oko 30 000 odraslih građana. Oko 98% oboljelih su odrasle osobe, starije od 20 godina, i oko 90-95% oboljelih odraslih osoba u Crnoj Gori boluje od tipa 2 DM (T2DM).

Pacijenti sa neadekvatno liječenom šećernom bolešću razvijaju komplikacije. Komplikacije po svom toku mogu biti akutne (u jako kratkom vremenskom periodu mogu ugroziti život pacijenata) i hronične, čiji se rizik povećava u funkciji trajanja povišenih nivoa glukoze u krvi. Hronične komplikacije obično postaju vidljive u drugoj deceniji trajanja bolesti i mogu se manifestovati kroz postepeni gubitak: vida (dijabetesna retinopatija), bubrežne funkcije (dijabetesna nefropatija) i oštećenja nerava (dijabetesna polineuropatija). Osim gore navedenih u teške i veoma česte hronične makrovaskularne komplikacije spadaju i kardiovaskularne (KV) komplikacije.

Kardiovaskularne bolesti (KVB) su najčešće hronične komplikacije kod pacijenata sa DM, i iako svi dijabetičari imaju povećanu šansu da obole od KVB, ugroženiji su pacijenti koji imaju T2DM. Procjenjuje se da jedna trećina osoba sa T2DM ima potvrđenu KVB, a dodatno sličan procenat otpada na aterosklerotsku KVB (ASKVB). Mnogo značajnije, pacijenti sa T2DM imaju veću vjerovatnoću da dožive aterosklerotski događaj, u poređenju sa onim koji nemaju šećernu bolest, i ovi događaji će se vjerovatno desiti ranije u životu dijabetičara i biće težeg kliničkog toka.

Pozadinu ASKVB čini proces ateroskleroze, koji podrazumijeva nagomilavanje lipida u arterijskim krvnim sudovima. Holesterolski plakovi u arterijama dijabetičara izrazito brzo napreduju i vremenom vode razvoju aterosklerotskih KV događaja, tj. srčanog udara (ukoliko se radi o koronarnim arterijama), moždanog udara (ukoliko se radi o arterijama mozga) ili akutne ishemije ekstremiteta (ukoliko se radi o perifernim arterijama), što je u direktnoj vezi sa povišenim morbiditetom, mortalitetom, kao i izrazitim korištenjem/trošenjem resursa zdravstvene zaštite.

Uzimajući sve gore navedeno u obzir, jedan od glavnih ciljeva u borbi protiv šećerne bolesti, u eri njene pandemije, je prevencija KV komplikacija, sa posebnim fokusom na aterosklerotske KV događaje. Osnov liječenja T2DM se sastoji najčešće od mjera higijensko dijetetskog režima, zasnovanih na zdravim stilovima ishrane i fizičkoj aktivnosti, kao i korištenju neinsulinskih i insulinskih terapijskih opcija.

Međutim, u eri savremenih lijekova, sve važeće kliničke smjernice za liječenje T2DM i KVB preporučuju obavezno korištenje lijekova za koje je dokazano da imaju jasne KV benefite u prevenciji ASKVB kod pacijenata sa T2DM, koji su već imali aterosklerotski KV događaj ili su u visokom KV riziku. Ovdje se prije svega misli na agoniste receptora glukagonu sličnog peptida-1 (“glucagon-like peptide 1 receptor agonists” [GLP-1 RAs]) (npr. liraglutid, semaglutid ili dulaglutid) i inhibitore natrijum-glukoza kotransportera 2 (“sodium-glucose co-transporter 2 inhibitors” [SGLT2is]) (npr. empagliflozin ili kanagloflozin).

Kardioprotekcija, posebno u smislu prevencije ASKVB, je jedan od prioritetnih ciljeva u liječenju pacijenata sa T2DM. Obzirom da lijekovi iz grupe GLP-1 RAs imaju dokazane benefite u prevenciji ASKVB u studijama KV ishoda, posebno među pacijentima sa postojećom ASKVB, bitno je da budu osnova terapijskog algoritma kod ove grupe pacijenata.

Podržano od strane Novo Nordiska.

References:

• Janez A, Muzurovic E, Bogdanski P, et al. Modern Management of Cardiometabolic Continuum: From Overweight/Obesity to Prediabetes/Type 2 Diabetes Mellitus. Recommendations from the Eastern and Southern Europe Diabetes and Obesity Expert Group. Diabetes Ther. 2024;15(9):1865-1892. doi: 10.1007/s13300-024-01615-5.
• Muzurović EM, Volčanšek Š, Tomšić KZ, et al. Glucagon-Like Peptide-1 Receptor Agonists and Dual Glucose-Dependent Insulinotropic Polypeptide/Glucagon-Like Peptide-1 Receptor Agonists in the Treatment of Obesity/Metabolic Syndrome, Prediabetes/Diabetes and Non-Alcoholic Fatty Liver Disease-Current Evidence. J Cardiovasc Pharmacol Ther. 2022;27:10742484221146371. doi: 10.1177/10742484221146371.
• Janez A, Muzurovic E, Stoian AP, et al. Translating results from the cardiovascular outcomes trials with glucagon-like peptide-1 receptor agonists into clinical practice: Recommendations from a Eastern and Southern Europe diabetes expert group. Int J Cardiol. 2022;365:8-18. doi: 10.1016/j.ijcard.2022.07.017.
• American Diabetes Association Professional Practice Committee. 9. Pharmacologic Approaches to Glycemic Treatment: Standards of Care in Diabetes-2024. Diabetes Care. 2024 Jan 1;47(Suppl 1):S158-S178. doi: 10.2337/dc24-S009

Emir Muzurović, internista endokrinolog

Klinički centar Crne Gore

Dijabetes melitus (DM) je grupa metaboličkih poremećaja metabolizma ugljenih hidrata pri čemu je glukoza i nedovoljno iskorišćena kao izvor energije i prekomjerno proizvedena zbog neodgovarajuće glukoneogeneze i glikogenolize, što dovodi do hiperglikemije. Dijabetes se može dijagnostikovati dokazivanjem povećane koncentracije glukoze u plazmi ili povećanim HbA1C u krvi. Klasifikovan je u nekoliko kliničkih kategorija (npr. dijabetes […]

Read More