Dijabetes melitus je stanje hronično narušene homeostaze organizma, kompleksne etiologije koji nastaje kao rezultat poremećaja u sekreciji insulina, poremećaja u djelovanju insulina ili kombinacijom poremećene sekrecije i djelovanja.
Bolest ima veoma dugu istoriju. Prvi opis bolesti datira još iz vremena prije nove ere kada je na papiru ljekar Hesy-Ra prvi puta opisao stanje učestalog mokrenja. Zbog nedovoljnog poznavanja anatomije, patofiziologije ove bolesti i nedostatka dijagnostičkih alata bolest je ostala izuzetno zbunjujuća. Više od 3000 godina ljekari su tražili uzroke i načine liječenja. Tek 1921.g. tim kanadskih ljekara otkriva molekul insulina, i bolest koja je do tada bila fatalna, postaje bolest sa kojom se živi.
Prvi insulini bili su životinjskog porijekla, nedovoljno pročišćeni i alergijske reakcije na ove insuline su bile česte. Razvojem biotehnologije, tokom 80-tih godina prošlog vijeka počela je proizvodnja visoko prečišćenih humanih insulina, rekombinantnom DNK tehnologijom, a kasnije i proizvodnja insulina poboljšanih karakteristika odnosno insulinskih analoga (promjenama aminokiselinskih sekvenci i dodavanjem lanaca masnih kiselina u originalni molekul).
Danas se u liječenju osoba sa dijabetesom tip 1 koriste više tipova insulinskih preparata. Oni se razlikuju prema početku, vrhuncu i ukupnom trajanju djelovanja. Dijelimo ih u tri glavne grupe: prandijalni, srednje dugo-djelujući i bazalni dugo-djelujući insulini.
Prandijalni insulin (bolusni) pokušavaju da oponašaju fiziološku sekreciju insulina kao odgovor na obrok. Humani kratko-djelujući insulini počinju svoje dejstvo 30-60 minuta nakon davanja i zato se daju prije planiranog obroka. Njihovo djelovanje je sporije i duže u poređenju sa, fiziološkom sekrecijom insulina nakon obroka, pa zato često dovode do hiperglikemije poslije obroka (postprandijalne hiperglikemije) i kasne postprandijalne hipoglikemija. Analozi insulina sa brzim djelovanjem (aspart, glulizin, lispro) i ultra brzim djelovanjem (aspart) imaju bolju apsorpciju, brže, jače i kraće dejstvo u odnosu na humane insuline što ih čini uspješnijim imitatorom fiziološke prandijalne sekrecije. Daju se prije ili neposredno pred obrok, a u rijetkim slučajevima mogu se dati neposredno poslije obroka. Efikasni su u sprečavanju porasta šećera u krvi poslije obroka, a zbog kratkotrajnog dejstva manja je učestalost hipoglikemija između obroka kao i noćnih hipoglikemija.
Srednje dugo-djelujući humani insulini su bazalni insulini koji pokrivaju potrebe za insulinom tokom noći i između obroka. Njihovo dejstvo počinje obično 2-4 sata od davanja, imaju svoj pik djelovanja, dok im je ukupno djelovanje oko 12-24 h. Ovi insulini imaju nepredvidljivu apsorpciju nakon davanja, nemaju stalan kontinuirani bazalni nivo, već ostvaruju nefiziološke pikove dejstva, što predstavlja rizik za kasno noćne, odgođene hipoglikemije. Trajanje djelovanja ovih insulina nije dovoljno da održi dnevne fiziološke potrebe bazalnog insulina tako da zahtjevaju davanje dva puta dnevno. Ipak upotreba ovih insulina ima neke prednosti. Ako se daju u jutarnjoj dozi, mogu obezbjediti pokrivenost insulinom za jutarnju užinu ili ručak i na taj način broj dnevnih injekcija može da se smanji što je važno u liječenju dijabetesa kod djece (u fazi remisije, tokom boravka u školi).
Dugo–djelujući insulinski analozi (Glargine, Detemir, Glargine 300, Degludec) bolje oponašaju fiziološku sekreciju insulina tokom gladovanja. U odnosu na srednje dugo-djelujuće insuline imaju ravnomjerniju apsorpciju, sporiji početak djelovanja, zaravnjen profil djelovanja bez pikova i značajno duže dejstvo zbog čega mogu da se primjenjuju jednom dnevno.
Najnoviji bazalni insulinski analog ultra dugog djelovanja (Icodec) ima veću stabilnost sporu enzimsku degradaciju i klirens, produžen poluživot uz stabilan farmakokinetički profil. Ravnomjerno snižava glikemije tokom 8 dana i primjenjuje se jednom nedjeljno.
Postoje i mješavine insulina koje sadrže fiksni odnos bolusnog (kratko/svih brzo djelujućeg) i bazalnog (srednje dugo djelujućeg) insulina, kao i mješavina brzo-djelujućeg insulina (Aspart) i dugo-djelujućeg analoga (Degludec) u odnosu 30:70.
Iako postoji nekoliko režima insulinske terapije, zlatni standard liječenja osoba, oboljelih od dijabetesa tipa 1 je balazno bolusni režim (intenzivna insulinska terapija) ili terapija putem spoljnje portabilne insulinske pumpe. Terapija treba da bude individualno prilagođena, svakom pacijentu posebno, sa ciljem postizanja optimalne glikemijske kontrole i sprečavanja komplikacija ove bolesti.
Podržano od strane Novo Nordiska.
- Karamanou M, Protogerou A, et al. Milestones in the history of diabetes mellitus: The main contributors. World J 2016 Jan 10;7(1):1-7.
- Cengiz E, Danne T, et al. ISPAD Clinical Practice Consensus Guidelines 2022:Insulin treatment in children and adolescents with diabetes. DOI:10.111/pedi.13442
- Home PD. The pharmacokinetics and pharmacodynamics of rapid acting insulin analogues and their clinical consequences. Diabetes Obes Met.2012;14 (9):780-788.
- Nishimura E, Pridal L, Glendorf T, et al. Molecular and pharmacological characterization of insulin icodes: a new basal insulin analog designed for once weekly dosing.BMJ Open Diabetes Res Care.2021;9:2301. Doi10.1136bmjdrc-2021-002301.
Nataša Čurović Popović
pedijatar,endokrinolog
Institut za bolest djece, KCCG